Spužvarstvo

Spužvarstvom su se ljudi počeli baviti još u starom vijeku, isprva na Egejskim otocima, a kasnije i na cijelom Mediteranu. U Hrvatskoj se spužvarstvo pojavljuje prije više od 300 godina na otoku Krapnju.

Otok Krapanj, smješten u šibenskom arhipelagu, prosječne nadmorske visine 1.5 m, najmanji je, najniži i s obzirom na svoju površinu od samo 0,36 km² najnaseljeniji otok Sredozemlja. Od kopna i mirnog obalnog mjesta Brodarice, s kojom je administrativno povezan, udaljen je samo 300 m.

Krapljane je spužvarstvu, tom teškom i uzbudljivom poslu, obučio fra Antun, koji je došao s Krete krajem 17. stoljeća. On je na otok donio i znanje za prepoznavanje kvalitetnih spužvi te preradu istih. U to se doba spužva (lokalni naziv „spuga“) vadila najprije ostima iz broda do dubine od oko 15 metara, tehnikom kojom su neki od krapljanskih spužvara lovili sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas je ta tehnika izumrla.

Sezona lova na spužve počinjala je početkom ožujka i travnja i trajala je do kraja rujna.

Tijekom lovne sezone, u vrijeme teške opreme, odlazilo se 5 do 6 puta u berbu spužava i ostajalo se preko 20 dana. Ronjenje teškom opremom bilo je sigurnije, rijetki su bili slučajevi stradavanja od dekompresijske bolesti.

Stanovnici Krapnja ostali su i dalje glavni spužvari u vodama Jadrana. Lov ostima, ronjenje i tešku ronilačku opremu zamijenili su sigurnijim ronilačkim odijelima i aparatima.

Do danas Krapljani su razvili granu spužvarstva i ronjenja do samog savršenstva i to prvenstveno što se tiče same tehnike ronjenja koja zna doseći i do 5 urona u danu na dubinama i do 50 m, a da pri tome nisu ugrozili svoj život. Dokaz da su u tome uspjeli je taj da su Krapljanski spužvari jedni od jako rijetkih ronilaca koji završavaju u barokomori, a svaki dan intezivno borave od 3 do 8 sati u moru te pri tome obavljaju vrlo naporan fizički posao. Da bi se tako nešto moglo raditi prije svega vam mora biti u genima, a zatim morate biti strašno fizički te naročito psihički pripremljeni. Za Krapljanske spužvare ne vrijedi čuvena krivulja granice sigurnosti u ronjenju već su oni sami, i to svaki ronilac napose za sebe, stvorili novu krivulju sigurnosti uzimajući za temelj vrhunsko iskustvo te sate provedene pod vodom.